Medalja

Nezvanični portal srpskih reprezentativnih selekcija

Kritika i podrška srpskom rukometu mogu i moraju ići zajedno!

5 min read

Foto: RSS

Velike želje i najave, ali potpuni kolaps rukometne reprezentacije Srbije na Evropskom prvenstvu u Nemačkoj.

Srbija je u konkurenciji Mađarske, Islanda i Crne Gore turnir okončala na poslednjem mestu sa svega jednim osvojenim bodom i to nakon remija u prvom kolu protiv favorizovanih Islanđana.

Bio je u timu Tonija Đerone prisutan konstantni napredak od kada je španski stručnjak seo na klupu Orlova, ali problem “velikih utakmica” mogao se videti prošle godine na Svetskom prvenstvu kada je Srbija “ispustila” Nemačku, a potom i Norvešku, koju je ruku na srce i upravo tim srcem dobila u kvalifikacijama za ovaj Euro, na domaćem terenu.

Usledile su pripreme za šampionat Evrope ove godine, a Srbija je novembra poražena i remizirala je sa Slovenijom, zatim je neposredno pre prvenstva poražena od Poljske i Španije, a savaldana je samo slabašna Slovačka. Primera radi u istom periodu prošle godine Srbija je pred start planetarne smotre “uzela meru” jednoj Švedskoj u gostima.

Dakle, problema je izgleda bilo i tu ne mislimo na onaj standardni srpski koji se tiče odnosa i atmosfere, već problema igre! U poslednjih deset duela Srbija je savladala Slovačku dva puta i Finsku, remizirala sa Slovenijom i Islandom i izgubila od Crne Gore, Mađarske, Španije, Poljske i Slovenije!

Kriza postoji, primetno je da je Srbija jaka na golmanskim pozicijama, ali mi i tu dobijamo nekada prečeste, a nekada zakasnele rotacije, iako se zna da je neprikosnoveni Dejan Milosavljev ispred Vladimira Cupare prvi izbor na crti. Što se krilnih pozicija tiče svoje mesto već duže vreme imaju braća Ilić na jednoj, te Radivojević i Vorkapić na drugoj strani, ovde valja dodati i Darka Đukića, koji se muči sa povredom. Dakle, kako god igrali to je jedini izbor Srbije, pa u slučaju podbačaja nemaju strah od gubitka mesta. Srpski pivoti su Pešmalbek i Marsenić u napadu, odbrambeno su tu još Pušica i Abutović, ali bi naš tim morao više da dobije od igrača koji je lider sa svojim klubom u Bundesligi (čitaj Marsenić) i igrača koga je Momir Ilić prvog doveo kada je seo na klupu velikana iz Mađarske, Vesprema (čitaj Pešmalbek). Njih dvojica u ključnim momentima meča ne daju ekipi ono što bi trebalo, kako čvrstinom u odbrani, tako i nekim pogocima u napadu.

Bekovska linija Srbije deluje da je rak rana ovog tima. Puno buke ni oko čega, reklo bi se. Lazar Kukić projektovan je još u eri Nenada Peruničića za vođu ovog tima, da li je to ostvario ili ne može se puno diskutovati, ali da nešto nedostaje sa njegove strane, to definitivno. U odsudnim momentima Lazar donosi pogrešne odluke kojim u problem uvodi sebe i ekipu. Brze promene pravca se često završavaju pokušajem da se prođe glavom kroz zid, a ne da se nadmudri rival ili proigra saigrač. Fantastičan šut ima Kukić, pokazao je to u više navarta, Crnoj Gori je postigao šest golova za poluvreme, ali se potom ugasio. Odlika velikih igrača je da budu konstantni tokom celog meča ili da se pojave u trenucima kada ekipi ne ide, kod novog igrača PIK Segeda je sve to kontra. Kada pada onda lije, ali kada treba da jednim jedinim svojim golom na meču pokrene tim ili napravi neku magiju u vidu dodavanja to izostane.

Uroš Borzaš je definitivno neko ko napreduje, držao nas je u prvom poluvremenu protiv Mađarske, postigao gol za pobedu protiv Norveške u kvalifikacijama, a onda ga je selektor u drugom delu susreta sa severnim komšijama zakucao za klubu. Taktika reklo bi se, ali zašto ukoliko utakmica može da se dobije i on je jedini raspoložen?! Na teren je tada stupio Petar Đorđić, još jedan igrač za koga se stiče utisak da je mogao više ili možda nije? Petar je uglavnom igrao u drugom poluvremenu na ovom turniru i to zbog izmena, pošto je levi bek, kada Srbija napada na desno ne može da stigne na izmenu (velika boljka Srbije su promene odbrana-napad), pa je selektor našao rešenje da kada napadamo na levo on bude taj bek koji će nakon šuta brže na klupu. Nećemo sada o tome koliko ekipi znači takav igrač koji može da igra u jednom pravcu i to u jednom delu meča, jer je upravo to moglo da donese Srbiji trijumf protiv Islanda, pa bi priča bila drugačija. Odličan je bio Đorđić tada, ušao u svoj ritam, pogodio neke sjajne šuteve, a onda sve to prosipao kada je u poslednjem napadu zasrljao, dao loptu u ruke rivalu i izbio pobedu Srbiji iz džepa. Ispostaviće se da je to ključan trenutak prvenstva, što je tek neshvatljivo kada se ima na umu da je nakon toga Srbija mogla trijumfima da sve to zaboravi i prođe dalje. Ali verovatno postoji razlog zašto se to tako nije desilo.

Marko Milosavljević, Uroš Kojadinović, Miloš Kos, uz mladog Dodića koga nije bilo na turniru zbog povrede, ali smo ga videlu prošle godine u Katovicama, Luka Rogan, Andrej Trnavac i drugi kojih još uvek ima predvodnici su nekog novog talasa. Ovo nikako ne znači odreći se starosedelaca, već zajedno sa njima uklopiti mlade momke i dobiti tim za sadašnjost, ali i budućnost. Ne smemo sebi da dopustimo novu Andreu Lekić ili Petra Nenadića, pa da nam pod stare rukometne dane izmamljuju osmehe igrajući samo za svoje klubove, a ne za nacionalnu selekciju.

Srbija voli rukomet, ali iznad svega voli uspeh, pa zbog toga Orlovi nisu imali dovoljno veliku podršku od Srba iz Minhena i okoline. Žalosno je da onako malu podršku ima naš tim kada znamo koliko naših ljudi živi i radi u Bavarskoj. Žalosno je i što nisu znali da im reprezentacija igra, ali se o tome trebalo ranije misliti i nekako animirati te ljude. Žalosno je što će fudbaleri, koji imaju lošije rezultate, imati bolju podršku od rukometaša u Minhenu na Evropskom prvenstvu. Žalosno je i što je srpski rukomet na aparatima.

Hoće li ih neko samo isključiti ili oživeti i udahnuti novu energiju bolesniku ostaje da vidimo. Rezova će verovatno biti. Toni Đerona je po svoj prilici bivši selektor, ali ostaje zapisano da je Španac najdugovečniji selektor od samostalnosti Srbije. Da je u njegovom mandatu pobeđena Francuska, zatim Slovenija, Norveška, ali i da su na ispitima zrelosti protiv Nemačke, iste te Norveške, Islanda, Mađarske i Crne Gore njegovi izabranici pali. Ostaće zabeleženo da su selektor i igrači uvek i u svakoj prilici bili korektni i preduzimljivi, da je atmosfera u ekipi bila odlična, da nije bilo afera i animoziteta, ali i da nešto za visok domet nedostaje.

Momke ćemo uvek podržati i biti im vetar u leđa jer je sve manje ljudi u našoj zemlji zainteresovanih za rukomet, a ovaj prelep i trofejan sport ne sme pasti niže od ovoga jer to oni koji su bili pre nas, ali i neke buduće rukometne generacije, ne zaslužuju!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

medalja.rs@gmail.com | Newsphere by AF themes.